Posebnost Vinodolskog zakona ogleda se u tome što je, kada se govori o europskim pravnim dokumentima, u slavenskim okvirima, od njega starija samo Ruska Pravda iz istog stoljeća.
Prvi ga je izdao Antun Mažuranić 1843. godine u časopisu Kolo gdje je prokomentirao glavna obilježja vinodolskog govora kao jednog od govora čakavskog narječja.
Još jedna specifičnost Vinodolskog zakona je i napredak u ženskim pravima, koja su u tadašnje doba bila vrlo ograničena. Žene su, tako, ovim zakonom, dobile pravo glasa, pravo na fizičku zaštitu i zaštitu časti, a mogle su i svjedočiti u postupku u kojem su obje strane ženskog roda.
Napisan je na 14 pergamentnih listova veličine 24,3 x 16,5 cm s inicijalnima urešenim biljno-geometrijskim motivima i rubnim crtežima te se danas čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.
Vinodolski zakon predstavlja nepresušan izvor za upoznavanje tadašnje društvene strukture stanovništva općina potpisnica, ustroja i prava te etnološke i kulturne baštine, a ponajprije je jedan od najvrijednijih spomenika srednjovjekovnog hrvatskog jezika.
