Navlačak je bio jako pogodna obuća za vinodolski kraj. Lagano se obuvao, prianjao uz nogu, bio dovoljno čvrst za krški teren, ali i ugodan za umorne noge.
Sredinom prošlog stoljeća rijetko koja Bribirka na nogama nije imala navlačak. A što je to navlačak, sigurno se pitate? Opsežan odgovor na to pitanje zainteresiranim Bribirkama i Bribircima ponudili su Katica Dunato i Ivan Ligatić, autori teksta brošure »Bribirski navlačak«, čija je promocija održana sredinom travnja u Narodnoj knjižnici i čitaonici Bribir.
Tiskanje brošure, jednako kao i samu promociju, podržali su Vinodolska općina i Turistička zajednica Vinodolske općine, odnosno načelnik Daniel Grbić i direktorica TZ-a Alenka Spoja.
Pogodna obuća
Autore teksta ugostila je ravnateljica Knjižnice Željka Jurčić Kleković, kazavši Katici kako je i njoj navlačak ostao urezan duboko u pamćenje.
– Kroz maglu se sićan moje stare matere i navlačka, ali ni bil tako štiman ko tvoj ni na rožice. Bil je jako grd, siv i zelen, prisjetila se Željka.
Katica Dunato ispričala je kako je iz hobija najprije počela plesti čarape, da bi na ideju rođaka Ivana Ligatića krenula plesti navlačak.
– Najprije treba ispresti vunu u pređu i onda od nje isplesti navlačak. Gotun, tvrdi materijal, trebao se iskrojiti prema naplatku i isplesti naprijed na prstima i na peti duplo da bi bio čvršći, a onda se na postolarski kalup navuče pleteni navlačak, pojasnila je Katica prvi korak pri izradi navlačka.
Ivan Ligatić ispričao je mnoge zanimljivosti o ovoj jedinstvenoj obući. Prije svega, to da je navlačak bio jako pogodna obuća za vinodolski kraj.
Lagano se obuvao, prianjao uz nogu, bio dovoljno čvrst za krški teren, ali i ugodan za umorne noge koje su dnevno prohodale i po 50 kilometara. U istome danu trebalo je ići u šumu, obaviti posao i do noći se vratiti kući.
Hladno oružje
Navlačak je bio glavna obuća u Bribiru do otprilike šezdesetih godina prošlog stoljeća. Pogotovo za ženu i djecu. Samo su muški, koji su išli na posao, imali cipele. I to najčešće »Batine cipele«, odnosno Borovo, dok su neki imali i američke cipele koje bi im netko poslao ili donio iz Amerike.
Nekad bi navlačak poslužio i kao »hladno oružje« i to ono, kako stoji u brošuri, »kin nas je mat za kakovgod dešpet opatrnula po guzici, ili ako nas nij mogla dosagnati hitila za nami«.
Izrade ove obuće u obiteljima je bio ženski posao. Malo koja žena to nije znala i ona je izrađivala navlačak za cijelu obitelj. Samo bolji navlački, za mljekarice, za ići na placu ili za rad u šumi, nosili su se postolaru ili teti Mariji Kotorčevoj k Vlastelićen.
Teta Marija bi ih, kako je kazao Ligatić, izradila u zamjenu za kilo cukra ili malo kave. U svakom slučaju, u teškim životnim prilikama nekad se kod kuće proizvodilo sve što je trebalo za prehraniti se, obući i obuti, pa su tako nastali i danas gotovo posve zaboravljeni navlački.
Bilo bi lijepo da sjećanje na ovu obuću ostane živo, a možda i potakne poneku nadarenu dušu za izradu suvenira koji je moguće i pripojiti radnoj narodnoj nošnji Bribira.
Preuzeto: Novi List / Robert Šimonović /fotografije: Igor Kleščić
