Najstariji cjelovito sačuvani pravni dokument na hrvatskome jeziku – Vinodolski zakonik sastavljen je 6. siječnja 1288. godine. Zakonik je važan kao izvor za proučavanje ranog feudalizma u Hrvatskoj, a sama činjenica da je taj dokument iz 13. stoljeća sastavljen na narodnom jeziku svrstava ga u važne hrvatske kulturne spomenike. Od njega je na slavenskom jeziku starija samo Ruska pravda, sastavljana u razdoblju od 11. do 13. stoljeća.
Vinodolski zakonik pisan je glagoljicom, a predstavlja zbornik pretežno običajnoga prava vinodolskih općina (Novi, Ledenice, Bribir, Grižane, Drivenik, Hreljin, Bakar, Trsat, Grobnik). Sastoji se od 77 članaka u kojima su opširno razrađeni odnosi između gradova slobodne općine Vinodol i krčkih knezova. Napisan je na 14 pergamentnih listova veličine 24,3 × 16,5 cm s inicijalima urešenim biljno-geometrijskim motivima i rubnim crtežima.
Naime, darovnicom hrvatsko-ugarskog kralja Andrije II. Vinodol je 1225. potpao pod vlast krčke vlastele. Slobodni seljaci nisu željeli postati kmetovi, pa dolazi do sukoba koji traju sve do 1288. kada su Vinodolčani priznali vlast otočkih knezova, a ovi su im odlučili priznati neka prava. Zbog toga je oformljena komisija od 42 člana iz navedenih vinodolskih općina koja je trebala popisati dužnosti i prava kmetova i feudalne gospode. Tako je nastao Vinodolski zakonik, za kojeg će kasnija analiza pokazati da nije bio odraz starih običajnih prava, već ga je komisija prilagodila potrebama tadašnjeg feudalnog poretka. U Zakoniku je opširno razrađeno krivično pravo sa sustavom globa, kazni, feudalnih davanja, izgledom suda te međusobnih prava i obveza seljaka i knezova. Normirao je baštinsko pravo i propisao kazne za krađe, uvrede, ozljede i ubojstva. U člancima 18, 27 i 56 donesene su i zakonske odredbe o pravima ženâ, o njihovoj osobnoj i moralnoj zaštiti. Po jedan primjerak prijepisa pohranjen je u svakom od sjedišta 9 vinodolskih općina.
Tekst nije sačuvan u izvorniku, a najstariji rukopis (pohranjen u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu) pisan je glagoljicom u drugoj polovici 16. stoljeća. Prvi put ga je objavio Antun Mažuranić 1843. godine u časopisu Kolo. Josip Bodnjanski preveo je Zakonik na ruski, Wacław Alexander Maciejowski na poljski 1856. godine. A. M. Evreinova 1878. godine je u Petrogradu izdala fototipsko izdanje izvornika s latiničnom i ćiriličnom transkripcijom. Od pravnih povjesničara u novije ga je doba najviše istraživao Lujo Margetić.
Tekst: Dražen Krajcar / povijest.hr
