Vrhunski esteta i erudit

 

Čitavoj je hrvatskoj starijoj književnosti odredio nov sadržaj, nov pravac i uvrstio je u red najbolje osvijetljenih i najbolje tradiranih starijih književnosti u europskoj znanosti. Nitko od povjesničara kod nas nije imao one širine kojom je Kombol pristupao nekim područjima, koja su do tada postojala samo kao skupovi fragmenata i davali samo naslućivati cjelinu, što je nitko kao on nije umio tako oživjeti i toliko svestrano prikazati. Suvereno je znao prelaziti s područja glagolizma na humanizam i renesansu, s humanizma na kajkavsku i slavonsku književnost, te na blistavu književnost Dalmacije i Dubrovnika. Nitko ovu književnost nije poznavao bolje od Kombola.

Njegovo je kapitalno djelo „Poviest hrvatske književnosti do Preporoda“,koje izdaje 1944.godine .Riječ je o najboljem, najinteligentnijem djelom, s najviše ukusa,estetike i široke ,bogate erudicije koje je ikada napisano na tom području. Bio je strog kao kritičar, prema sebi i prema drugima. Nitko tko se kod nas bavio starijom književnošću, nije pokazivao toliko smisla za sve lijepo i veliko što je ona dala, toliko razumijevanja za sve pokušaje diletanata i poludiletanata, koji su oponašali ono što je dolazilo izvana. Nitko nije u toj mjeri,kao Kombol i sam bio umjetnik, pa nije niti mogao u sebi pobuditi toliko afiniteta prema svima koji su kroz povijest stvarali, suptilno i veliko, u prvom redu prema pjesnicima. Kao markantna osoba hrvatske književnosti, vrsni poznavatelj stranih, a posebno talijanske književnosti, suptilni znalac svjetskih jezika bio je visoko vrednovan i priznat. Njegov je doprinos u znanosti ujednačen, stimulativan i svrstava se u najzaslužnije i najneprolaznije. Ostavio je vrhunska ostvarenja i otvorio novu epohu u proučavanju starije hrvatske književnosti.

Njegov književni rad nije bio opsežan,ali toliko značajan da se bez pretjerivanja može reći da je najozbiljnija znanstvena sinteza starije hrvatske književnosti, koja istovremeno fiksira i neke suptilne pretpostavke novije hrvatske književnosti, dodirujući i osvjetljavajući usput niz književnih i kulturnih pitanja, bitnih za ustrojenje odgovarajuće metodologije povijesti hrvatske književnosti. Uz već spomenuto kapitalno djelo, Mihovil Kombol napisao je niz eseja, studija i članaka, od kojih su najistaknutiji „Faze novije hrvatske književnosti do rata“, „Antun Barac o Šenoi“, „Kako se kod nas još piše o literaturi“ ,“Dinko Ranjina i talijanski petrarkisti“, te „Talijanski utjecaj u Zlatarićevoj lirici“. Napisao je dvije antologije „Antologiju novije hrvatske lirike“ i „Hrvatski pripovjedači osamdesetih i devedesetih godina“, a ono što ga je proslavilo jest najbolji prijevod Danteove „Božanstvene komedije“ i to čitavog Pakla, Čistilišta i 17 pjevanja Raja. Preveo je i čuvenu Goetheovu „Ifigeniju na Tauridi“.

Za života je radio je kao gimnazijski profesor u Senju i Zemunu, profesor na Pomorskoj i vojnoj akademiji u Rijeci, a kasnije kao profesor na Višoj pedagoškoj školi, pa na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje predaje stariju hrvatsku književnost. 1950. postavljen je za redovnog profesora na Akademiji za kazališnu umjetnost, gdje ostaje sve do svoje smrti, 9.studenog,1955. godine, doživjevši veliko priznanje svih generacija studenata, kao profesor koji je zanimljivo i nadahnuto predavao književnost. Njegov prijatelj Branko Gavella napisao je esej „Mihovil Kombol, biografski portret“ koji se smatra najboljom i najadekvatnijom interpretacijom Kombola kao znanstvenika, ali i Bribirca. Njegov esej stoji uz bok monografiji Mirka Tomasovića „Mihovil Kombol“ ,koja je pak najdetaljnija studija o Kombolu,koja precizno valorizira djelo ovog izuzetnog čovjeka.

Pred kraj života Kombol živi vrlo povučeno, na najvišem katu kuće broj 11 u Tomašićevoj ulici u Zagrebu, prevodeći Danteov „Raj“, odlazeći samo ponekad u Društvo književnika , bivajući često vrlo usamljen i potišten. Umro je ne dovršivši „Raj“. Kao da mu sudbina nije dala da smireno i s osjećajem sreće doživi i kongenijalno prevede posljednju strofu u kojoj je riječ o ljubavi što pokreće sunce i zvijezde visoko iznad zemlje.

ŽELJKA JURČIĆ-KLEKOVIĆ